- Autor: Pol Mason
Neredi koji su pratili samit G20 podsjetili su nas koliko je Njemačka efikasna u organizovanju policijske države: oklopna vozila, vodeni topovi, oblak suzavca i pendrek u lice svakome ko se policiji nađe na putu. Na pripadnike britanske političke klase, koja posle katastrofe u soliteru Grenfel sve nervoznije reaguje na ulična okupljanja i marksističke ideje, prizori iz Hamburga u plamenu nisu djelovali umirujuće. Događaji u Hamburgu pokazuju da gnjev koji tinja i širi se zapadnim društvima postaje sistemski rizik.
Vijesti koje se smjenjuju toliko su dramatične da ih primjećuju i oni koje politika inače ne interesuje: Bregzit, pobjeda Donalda Trampa, neredi na Berkliju povodom gostovanja Mila Janopoulusa, teroristički napadi u Francuskoj, Njemačkoj i Britaniji; uspon Nacionalnog fronta i Makronov cunami; debakl Tereze Mej… istorija kojoj prisustvujemo ne polaže mnogo na stabilnost.
Da se globalna elita držala strategije zacrtane na poslednjem skupu G20 u Hangdžou, možda nereda u Hamburgu ne bi bilo. Međutim, za samo godinu dana, stavovi političara i bankara koji donose najvažnije odluke promijenili su se na bar dva načina.
Prvo, centralne banke su najavile novi ciklus „stezanja kaiša“, što podrazumijeva odustajanje od niskih kamatnih stopa i finansijskih injekcija koje su svjetsku ekonomiju održavale u životu od 2009. To znači da bi frenetična aktivnost na berzama i kreditnim tržištima uskoro mogla da se okonča.
Prošle godine, guverner Engleske banke Mark Karnej uvjeravao je ministre finansija G20 da centralne banke mogu učiniti mnogo više – ukoliko im bude dozvoljeno – da političarima obezbijede vrijeme potrebno da pronađu novi svjetski ekonomski model. Ali, novog modela nema na vidiku. Umjesto toga, pobjedom Donalda Trampa je ugrožen i sam konsenzus o globalizaciji.
To nas dovodi do druge velike promjene u Hamburgu: na polju trgovine. Jedan od glavnih razloga za formiranje grupe G20, koja se prvi put sastala 2008, bilo je polaganje zajedničke zakletve da se na finansijsku krizu neće reagovati protekcionističkim mjerama. Ali, kao što primjećuje profesor Simon Evenet, ekspert za trgovinu, to obećanje je „od dana usaglašavanja kršeno svakih 13 sati“, jer su vlade tih zemalja u međuvremenu usvojile 5.886 novih trgovinskih restrikcija.
Uobičajeni klišei o protivljenju „svim oblicima protekcionizma“ zamijenjeni su formulacijom da se treba boriti „protiv protekcionizma, uključujući i nefer trgovinske prakse, uz uvažavanje uloge legitimnih odbrambenih mehanizama u trgovini“. To je slično razlici između izjava „rat je zlo“ i „ako susjedi započnu rat, bombardovanje njihove prestonice je legitiman čin samoodbrane“.
Još jedna nevolja sa nadolazećim trgovinskim ratom je retorika u kojoj su riječi uvijek mnogo oštrije od djela. Vi nam „obarate“ cijenu čelika, vi varate, zato smo zabranili uvoz vašeg burbona – to je preovlađujući ton. I tako, okrećući se „legitimnim odbrambenim mehanizmima“, države uvećavaju količinu gnjeva na svijetu.
Tramp i Vladimir Putin imaju jasnu računicu: što je žešći bijes njihovih podanika usmjeren na strane zemlje, proizvode i ljude, to je manje vjerovatno da će im kod kuće prirediti neku lokalnu verziju hamburških protesta. I Viktor Orban je u Mađarskoj dao doprinos rastućem globalnom gnjevu tako što je Budimpeštu oblijepio plakatima na kojima se Džordž Soroš predstavlja kao neprijatelj mađarskog naroda.
Nalazimo se u onoj fazi globalne politike kada se nadolazeći bijes može usmjeriti na dva načina: može se okrenuti naviše ka samim elitama, ili se širiti horizontalno – na manjine, na rivalske države, kao i institucije od kojih očekujemo da osiguraju vladavinu prava.
U Britaniji nas bombarduju molbama da kontrolišemo svoj bijes: od laburističkih parlamentaraca koji strahuju od članova sopstvene partije, preko torijevskog vođstva koje se plaši sopstvenih poslanika, do kolumnista koji lamentiraju nad nepristojnim tonom debate o tome zašto je tako mnogo siromašnih nastradalo u požaru u soliteru Grenfel.
Prije nego što se pridružim njihovim molbama, želim da naglasim koliko je važno da shvatimo porijeklo gnjeva u svijetu danas. Za ljude bez ekonomske moći svakodnevni život je prinuda kojoj nema kraja. Morate da čekate u redu za socijalnu pomoć, za ljekarski pregled, za operaciju, za savjet o stambenom zbrinjavanju. Ne smijete da pokažete svoju frustraciju, nikada, jer ćete se odmah naći na udaru formalnih sankcija. Za radnike postoji i dodatni skriveni sistem kazni i prinudnog prekovremenog rada, dok je njihovim šefovima dopušteno da glume malog Putina, Trampa ili Orbana. U Britaniji još uvijek preovlađuje utisak da se život odvija uređeno i u skladu sa pravilima; ali utoliko će postupci ljudi, kada jednom izgube strpljenje, biti manje predvidivi.
Najefikasniji protivotrov za gnjev je demokratski politički sistem koji omogućava izražavanje neslaganja, koji brzo reaguje na suštinske probleme i razvija snažne lokalne mreže koje ljudima pružaju osjećaj političke osnaženosti. Na bijes koji se valjao ulicama Hamburga, grupa G20, među čijim članicama se nalaze dva udžbenička primjera diktature i bar još četiri države kojima upravljaju korumpirani autokrati – odgovorila je saopštenjem u kojem se nabraja sve, od prava na vodu do rezistentnih bakterija. Sve, osim demokratije.
Zato, dok oplakujemo ,,audije’’ spaljene u Hamburgu, pokušajmo da učinimo nešto da ljeto britanskog nezadovoljstva pod vođstvom Tereze Mej prođe u miru. Sjetimo se da nas sa zajedničke fotografije učesnika skupa G20 gledaju petorica najozloglašenijih političkih lidera današnjice: Narendra Modi, Putin, Tramp, Redžep Tajip Erdogan i Si Đinping. Salman od Saudijske Arabije je imao važnija posla – rušio je vladu jedne susjedne zemlje.
Preveo: Đorđe Tomić
Peščanik.net